Piše: Budo Simonović
Vjerovatno pod utiskom teške i sumorne priče o tragičnom kraju Branka Ćopića, smrti koju je našao skokom sa savskog mosta na betonsku stazu, šetalište uz lijevu obalu rijeke, čak i mnogi Beograđani misle da ovaj most od tada nosi njegovo ime. Istina je, međutim, da on nosi ime po drugom velikom srpskom pjesniku – Branku Radičeviću, odnosno da je most prirodni nastavak ulice koja od Zelenog vijenca vodi do mosta i čuva uspomenu na romantičnog, prerano preminulog poetu sa Stražilova.
A ovu čudesnu ćupriju, možda najprometniju saobraćajnu arteriju na Balkanu – po nekim podacima preko ovog mosta u jednom i drugom smjeru dnevno prođe oko 100.000 vozila, odnosno, što kolima i drugim prevoznim sredstvima, što pješke, preko njega Savu dnevno prebrodi, u prosjeku, svaki drugi Beograđanin – kao da od početka prati neko prokletstvo. I to ne samo sadašnji most, koji je u saobraćaj pušten prije ravno šezdeset godina, nego i onaj prethodni koji je tu kratko postojao i služio do početka Drugog svjetskog rata.
U priči o prokletstvu Brankovog mosta u Beogradu, osim poglavlja o tragediji Branka Ćopića, kao najpoznatijeg samoubice, koji je u zasjenak bacio sve druge slične tragedije, postoji jedan zastrašujući nezvanični podatak. Navodno, od tada do danas, za proteklih tridesetak godina, više od hiljadu osoba je potražilo „izlaz iz života“ skokom sa ovog mosta u talase Save ili na obale rijeke, odnosno svakih desetak dana u prosjeku ovdje neko izvrši samoubistvo.
„Prokletstvo“, međutim, ima znatno dužu istoriju i seže takoreći do dana kad je prvi put na ovom mjestu udareno krampom u zemlju i počela gradnja oslonaca budućeg mosta. Desilo se to 1930. godine kada je kralj Aleksandar Prvi Karađorđević odlučio da ukroti ćudljivu i hirovitu Savu i sigurnim drumskim mostom saobraćajno poveže Beograd sa Zemunom i dalje sa Evropom. Pošto je u tom trenutku u Beogradu postojao samo stari željeznički most na Savi, sagrađen još 1884. godine.
Posao je povjeren jednoj njemačkoj firmi iz Oberhauzena, koja se poduhvatila da, po ugledu na jedan „viseći“ most na Rajni u Kelnu, prebrodi Savu nedaleko od Kalimegdanske tvrđave i njenog ušća u Dunav. Ukupna dužina mosta je bila 474 metra, a pored kolovoza širokog 12 metara, postojale su sa obje strane i pješačke staze široke po tri metra. Osnovnu konstrukciju mosta, dužine 261 metar, koja je premošćivala rijeku na visini od 12 metara, oslonjenu samo na dva betonska stuba na obalama, držale su moćne sajle.
Upravo te noge mosta, dvije kameno-betonske kule sazidane u „srpsko-vizantinskom“ stilu, davale su mu dodatnu atraktivnost i ljepotu. Za jednu od njih, onu na desnoj obali Save, na domak kalimegdanske padine, vezuje se legenda o prokletstvu ovog mosta.
Ona je, navodno, podignuta na temelju bogomolje, negdašnje stare Liman džamije, pa otuda oni koji vjeruju u legende i moć prokletstva, posledice grijeha za onoga ko oskrnavi svetinju, sve ono što se od tada dešavalo i na mostu i oko mosta, skloni su da vežu za tu činjenicu.
A sve je počelo dva mjeseca prije puštanja mosta u saobraćaj, početkom decembra 1934. godine.
Sutra: TAMO TI SE
POGIBIJA SPREMA